Što je život nego jedna Cedevita od naranče?
Zašto ju naručiti ako ne da ne bi odskakao od norme? Čemu uopće tolika pokušavanja i prerušavanja u pobojanu siluetu socijalno prihvatljivog? Nije Cedevita od naranče najbolji sok, vjerojatno ti se pije pivo ili kava, vidim ti po očima. Strepiš za jednim zrnom ali već si obukao neudobnu slojevitu odjeću i u prvi plan pomno stavio ispeglanu kragnu, zašto sada sve već prezentirano pokvariti svojim porocima? Baš ste vi jedne Cedevite od naranče.
Kažem ja i uslikam svoj obrok u kineskom restoranu te ga objavim na Instagram.
Želim biti čovjek i želim biti okružena ljudima, jakim personama sa jakim ali nenametljivim pogledima na svijet. Gdje su nestali punkeri, anarhisti u mojem gradu? Zašto i kada se pojave ljudi nalaze toliki negativan interes u njihovim frizurama?
Čovječe, daj naruči onu kavu da ti smiri vlastite frustracije te pogledaj svijet kroz drugu perspektivu, nisi nezadovoljan sa tetovažom nasumične osobe, nezadovoljan si sa sobom.

Ne sviđaju mi se ova milenijska djeca. Oni su djeca koliko sam i ja dijete ali im se sviđa ovo vrijeme.
Vrijeme kratkih videa gdje se scene ponavljaju nekoliko puta, idiotnih kvizova koje propagira BuzzFeed i njemu slični, browsanje internetom s puno reklama koje su rađene po vašim interesima, točnije, porocima.
Rekla bih da sam zarobljena u prošlosti, no to mi zvuči suviše negativno, ja uživam u prošlosti.
Pa gdje ćeš veće sreće kada se doguraš za kompjuter i upališ CoD2, poslušaš Danziga ili Christian Death te odvrneš zvučnike taman tolerantno glasno da susjedi ne zovu telefonom i ne spominju svu bližu i danju rodbinu.
Ne mogu slušati ovu vašu rap i electro glazbu, prebrza je i ne sviđaju mi se ti visoki tonovi. Svaka nova igra za koju zapnete je nekakav mash up igara koje sam već prepeglala. Kako da budem uzbuđena oko toga? Samo me opet pukne nostalgija da igram ono staro.
Kakve su ovo nove fore naslikavanja sa držanjem ruke ispred brade? U redu su vam brade, pobogu, jel ovo nekakav Leafy wave došao u naše krajeve? Zaista, Leafy? Ljubazno vas molim da nađete drugog uzora. Furajte se na Ali G-a, on je kralj kreten, ali je kralj.
Dajte me samo nekako stavite u 1990-2005, ali da imam ovoliko godina i iskustva koliko imam sada te da doživim sve kako spada a pogotovo internet. Internet je bio bomba tad i služio je za puno korisnije stvari.

Nostalgija me veže za trenutno mi neopipljiv osjećaj. Vrijeme je toliko suho i ostavlja gorčinu na jeziku.
Proljeće je. Sunce se diže ali me ne zove. Zašto? Svugdje oko sebe viđam nevjerojatnu motivaciju i pokretnost naroda a ja škiljim i tražim hladovinu.
Nedostaje mi ljubav, ali ne i osobe s kojima sam povezivala taj osjećaj. Dolazi vrijeme za nove ljetne romanse a ja koliko god nostalgična toliko i nespretna hodam sa 2 odvezane pertle i spotičem se. U sukobu različitih ličnosti koji se stapaju u jednu, nedorečenu, neformiranu mene tražim motivacije za izviriti svojim smeđim očima iz pećine u kojoj skrivah se od osjećaja.
Ma, samo nek je zdravlja, sve ostalo će doći kasnije. Molim vas, zatvorite vrata na izlasku van.

veoma sam gnjevna, toliko da ću pisati post o svim stvarima koje me trenutno živciraju jer je puno bolje mrziti cijeli svijet nego pogledati vlastite postupke i umjesto traženja rješenja tražiti točku u životu gdje je sve pošlo po zlu i vrtiti se u krug, stoga krećem u verbalni sukob sama sa sobom jer nemam dovoljno snage posvađati se s nekim iz pakosti.
prvo što me me nervira u zadnje vrijeme je jebeno svjetsko prvenstvo iz mnogobrojnih razloga koji se svode na to da su ljudi glupi. počinjem navodeći da se iza jebenog stadiona nalazi sveopći kaos i da su morali maknuti bombu kako bi se svjetsko prvenstvo uopće održalo. zatim ove glupe zatupljene hrvate kojih boli kurac što gladuju u brazilu ni kilometar od stadiona kao i sami navijači hrvatske dok god se lopta šuta pred malim ekranima preko prijemnika kojeg su platili tako da su uskratili sebi, ženi i djeci mljeveno meso na tjedan dana. and i cynically laugh.
onda me živcira što kad se prosvjedovalo pojavilo nas se manje od 100 ljudi, ali kad je na istom mjestu bio harlem shake (which is a fucking disgrace) pojavilo ih se 1000 jer normalno, važnije je biti atrakcija na youtubeu maloljetnim klinkama koje su toliko jeftine da im nemoraš ni citirati balaševića nego zapravo probati pokrenuti državu na bolje, ako ne zbog sebe, zbog djece koja će se morati boriti protiv sranja za koja se niste suprotstavili jer ste pili tursku kavu pokušavajući ne misliti kako nema dovoljno mlijeka djetetu za žitarice ako si uspete više od par kapi.
onda se smijem ovom jebenom obrazovnom sustavu koji te ne uči da si čovjek već da si radnik i ništa više. normalno ako si loš u jednom predmetu moraš se boriti za prolazak i biti konstantno na tapeti "jer se ne trudiš dovoljno" jer kog boli kurac ako si ti superioran u drugim područjima toliko da možda imaš potencijala za izumiti nešto za boljitak države ili svijeta, ti moraš biti dovoljno dobar u svim područjima - ti nisi ovdje da bi se formirao kao ličnost i shvatio what's your true calling već...?. oooh i onim egocentričnim profesorima se smijem koji uče na old fashion način i ako kojim slučajem predložiš jednostavniji postupak kojeg si se sam podučio će te pokoriti a možda čak i poslat kod ravnatelja jer ti predstavljaš opasnost za njihov veliki ego i možda im oduzimaš nekoliko minuta dragocjenog vremena ali njih čak u neku ruku razumijem jer se moraju boriti s sranjima učenika koji su u onoj rebel fazi gdje shvaćaju da nema para ali odbijaju to prihvatiti i roditelji zbog tog smrde a profesori nikad nisu u pravu.
i lista bi mogla biti puno, puno veća ali mi se prispavalo.

Dugo kroz svoj život imam nametnuti stav da moram formirati svoju osobnost - da moram naći svoje pravo ja. Svoj ukus za glazbu, svoje stavove, razmišljanja, gledište na svijet. Nikako to nisam požurivala, ali negdje u podsvijesti je bilo zarezano da će to doći na svoje kada napunim 18. a tada je došla samo briga za nalaženjem posla pa to traženje sebe je bilo skriveno u suštini.
Nakon par tjedana panike opet sam došla na stari problem, tko sam ja? Kako se izgraditi? Ljudi me sad smatraju već odraslim čovjekom a ja tako nenačitana, vokabular u djeteta od 10. godina, o općoj kulturi bolje da ne pričam. Ne osjećam se dobro u kafićima. Nekako se posjednem grbavo ili raširenih nogu. Žulja me stolica i imam osjećaj kao da su svi pogledi upereni u mene iako znam da nisu, zašto bi se ljudi zabavljali gledajući mene? Strah me je uopće ući u neki ležerni restoran jer se ne mogu držati kao sofisticirana mlada dama tamo. Vilica i nož i dalje mi predstavljaju problem. Ići u trgovinu mi također nije drago ali jedino ako se tamo nalazi više ljudi nego što moja malenkost može podnijeti bez da ulazi u stanja panike. Dali se od mene puno traži ili sam jednostavno mentalno na nivou desetogodišnje djevojčice? I gledam u prazno, prisjećam se kako sam prije nekoliko godina zafrkavala prijateljicu koja je jela pizzu vilicom i nožem.
Veliki problem mi predstavlja i izražavanje. Uredu je pisati, dam si trenutak vremena ako se ne mogu sjetiti određene riječi a i okružena sam tišinom ili glazbom koju volim. Pravi problem dolazi kada moram razgovarati s ljudima oči u oči. To se ne može nazvati hrvatskim književnim jezikom. Odakle samo vadim poštapalice "ful" ili "fakat" i kako nestaju te rupe u mozgu u kojima su se nalazile hrvatske riječi? Pola izrečenog bude na engleskom jeziku, a ostala polovica su poštapalice. Kako ja sad kao takvo biće da tražim svoje mjesto u ovome svijetu?